‘Na vecchjarèlle fóre se ne jéve
ke nu ciucce kè k’a kapèzze tenéve
è jjènne jènne a vócia gavete decéve
grazzjune è jjakulatórje a Marìje.
P’a strate nu fanduppine ngundraje
próbbet’ò’ mumènne kè u ciucce ragghjaje.
U malabbùuàtte, kanzunannele, decìje:
- Mammanò, nn’u sinde kume respónne
u ciucciarill’è jakulatórje tuje?
Nanònne tanne tanne i respunnìje:
- È, nò, nò fegghjarille kare mìje:
u ciucciarill’è ttróppe ggnurande
p’assapè arrespónn’è grazzjune
kè òggnè matin’a Vèrgene dike,
pèrò è kundènde è cchjìne de prjèzze
òggnèvvóte kè nu simmele suje véde!
U skrjanzate ‘a kócce avassciaje
è k’a kóde a ‘mmizz’è kósse s’allundanaje,
tramènd’u ciucce a rragghjà kundunùuàje
fin’a kkuann’u malabbùuàtte cchjù ne nvedìje!
Una vecchietta se ne andava in campagna
con un asino legato alla cavezza
e camminando recitava a voce alta
preghiere e giaculatorie a Maria.
Per la strada incontrò un bighellone
proprio nel momento in cui l’asino ragliò.
Quel fannullone, con aria canzonatoria, disse:
- Nonna, non lo senti come risponde
l’asinello alle tue giaculatorie?
La nonnetta subito gli rispose:
- Eh, no, no mio caro figliolo:
l’asinello è troppo ignorante
per saper rispondere alle preghiere
che ogni mattina recito alla Vergine,
però è contento e molto felice
ogni volta che incontra un suo simile!
Lo screanzato abbassò la testa
e se ne andò con la coda tra le gambe,
mentre l’asino continuò a ragliare
fino a quando non lo vide più.